Gusle su kordofono glazbalo kod kojeg se ton dobiva povlačenjem gudala preko nategnute žice. Izrađene su od jednog komada drva, a sastoje se od zvučnog tijela, vrata i glave. Preko zvučnog tijela navučena je životinjska (obično jareća) koža, na sredini koje je probušena rupa radi bolje zvučnosti glazbala, a duž cijelog tijela i vrata napete su jedna ili dvije strune od konjskog repa. Gudalo je napravljeno od tankog i čvrstog komada prirodno zakrivljene grane preko koje je napeta konjska dlaka.
Naziv “gusle” dolazi od staroslavenske riječi “gosl” što znači “žica”. Praslavenski je korijen *gǫdsli a u svezi je s riječju guditi,gudalo i sl.
Postoje dvije teorije o porijeklu gusala: slavenska i ilirska. Slavenska teorija (kojoj se priklanja i najveći hrvatski muzikolog Franjo Kuhač) smatra da su Južni Slaveni tijekom seobe naroda donijeli gusle sa sobom na Balkan. Međutim, po ilirskoj teoriji gusle su ilirsko glazbalo kojeg Južni Slaveni primaju od Ilira.
Gusle su u Hrvatskoj rasprostranjene u dinarskom području, i to najviše u dalmatinskom i primorskom zaleđu (od zaleđa Dubrovnika, doline Neretve, po Dalmatinskoj Zagori, Ravnim Kotarima, Hrvatskom Primorju, te Lici, Krbavi, Kordunu, sve do zaleđa Senja, a značajna mjesta su i otoci Korčula i Hvar), iako se danas tamo vrlo rijetko može čuti svirka na guslama, jer živućih guslača je vrlo malo, a na nekim područjima ih više i nema. Danas je najviše guslača u području Zagore i Like.
Posebna zanimlivost i jedinstvena pojava na hrvatskom etničkom prostoru su bile gusle “s dvi strune” kod ličkih Bunjevaca. Nažalost, tamo gdje je nekad guslaštvo (guslarstvo) bilo najviše razvijeno kao u srednjoj Dalmaciji (kako po vrsnoći svirke i ljepoti napjeva, tako i po ljepoti i tekstualnoj sadržajnosti), guslačka tradicija je sada na samom izumiranju i postoji opasnost da uskoro potpuno nestane.
