Naziv: Samica, danguba, dangubica, kutarevka, kozarica, potpalac, razbibriga, tikvara…
Područje: Slavonija i Baranja, Lika
Pretpostavlja se da su tamburu samicu u hrvatske krajeve s istoka donijeli Turci u doba svojih osvajanja. Međutim, prema nekim istraživačima postoji mogućnost da je neki praoblik tambure postojao na ovim prostorima i prije dolaska turaka. U prilog tome govori i, za sada, neodređeno porijeklo tambure dvožice s otoka Krka i obronaka Učke. Samica je u prošlosti bila prisutna u raznim prigodama: čobani su njome kratili vrijeme dok su čuvali stoku na ispaši, svirala se na čijalu i sijelu, po prelima i komušalištima, uz nju se pjevalo i veselilo prilikom završetka poljskih radova… Najviše se zadržala u predjelima Slavonije, Baranje i Like te je prije razvoja tambure i tamburaške glazbe samica je bila čest pratilac lirske narodne pjesme i plesa.
Tamburu samicu u hrvatskom narodu zovu još i samica, danguba, dangubica, kuterevka, kozarica, potpalac, razbibriga, tikvara ili jednostavno tamburica. U Slavoniji se najčešće za tamburu samicu govorilo – samica. Lička varijanta tambure samice – danguba, dangubica ili kuterevka – nešto je duža, odnosno veća od slavonske ili baranjske, a uslijed dublje je ugodbe i tamnije boje tona. Osim u Slavoniji, Baranji i Lici, samicu i njoj sličnu vrstu tambura danas možemo naći i u sjevernoj Hrvatskoj oko Bjelovara, Kordunu, Gorskom kotaru i Dalmaciji oko Sinja. Hrvati u Bosanskoj Posavini svoju šargiju i danas katkada nazivaju tamburom samicom.
Tambura samica ima četiri žice, točnije dva para žica. Parovi žica jednake debljine ugađaju se unisono (na istu tonsku visinu) u intervalu čiste kvarte. To u praksi znači da ako prvi par žica ugodimo na ton E, drugi par žica treba ugoditi na H. Svirači – samičari – su često sami, prema vlastitim (vokalnim) mogućnostima i potrebama, izrađivali svoja glazbala pa je tako i visina ugodbe ovisila o veličini samice i debljini žica.
