Ljerica je trostruno, gudače glazbalo porijeklom iz Grčke odakle se proširilo Jadranom i nekim dijelovima Balkanskog poluotoka. Nekada rašireno duž jadranske obale (sve do otoka Cresa i istarske obale) do danas se u živoj uporabi održalo jedino u Dubrovačkom primorju, Župi dubrovačkoj, Konavlima, poluotoku Pelješcu, otocima Mljetu i Lastovu te hrvatskim krajevima istočne Hercegovine. Trupina i vrat, kruškolika oblika, načinjeni su od jednoga komada javorovine ili orahovine. Šupljinu trupine pokriva tanka daska, glasnjača, a povrh nje su napete tri žice, preko kojih se povlači gudalo (arket). Brojeći sviraču slijeva, žice su ove: kantin – prva žica na kojoj se prebire, sekondo – druga žica najdublje ugodbe i baš – treća žica ugođena za cijeli ton dublje od kantina. To bi u konkretnom slučaju značilo sljedeće: ako je prva žica naštimana na ton G, onda je srednja ton C (donja kvinta u odnosu na prvu žicu), a zadnja ton F (kvarta u odnosu na srednju žicu). Nekada su postojali i drugačiji načini štimanja ljerice, ali to je s vremenom nestalo.
Svirač ljerice, ljeričar ili liričar, drži glazbalo okomito naslonjeno na lijevo koljeno, a svirkom prateći ples, desnom nogom istovremeno udara taktne dobe. Katkada je uz svirku i sam pjevao ili pratio pjevače. Postoji više načina sviranja ljerice ovisno o načinu potezanja gudalom po žicama i ritmičkom obrascu plesa.
Ljerica je praoblik moderne violine, od roda instrumenata koji su Nijemci nazivali Leier, a Romani vielle. Ljerici srodna glazbala su makedonsko ćemene, bugarska gadulka i kretska lira (lyra). Najpoznatiji hrvatski lijeričar, po čijem je nadimku također znana dubrovačka poskočica, bio je Nikola Lale Linđo iz Župe dubrovačke.
