Sopile (ili roženice, kako se slično glazbalo naziva u Istri) su staro tradicijsko glazbalo slično današnjoj oboi, a koje je do danas sačuvano na području Kvarnera, Kastavštine, Vinodola te na otoku Krku.
Sopile su preostatak starog europskog “šalmaja”, glazbala koje se razvilo negdje krajem srednjeg vijeka, a čije glavne osobine su bile dvostruki udarni jezičak u pisku i čunjasta duplja duž čitavog instrumenta. To primitivno glazbalo nestalo je sasvim iz prakse europske glazbene umjetnosti oko godine 1700. kada ga zamjenjuje, daleko razvijenije glazbalo oboa. Stari “šalmaj” ostao je tek tu i tamo u Europi samo kao pučko glazbalo (npr. u Švicarskim Alpama i u Abruzzima u Italiji gdje se naziva “piffero” … i naravno, kod nas u Istri i Kvarneru).
Karakteristika sopila je dvostruki udarni jezičak, izrađen iz trstike, i konusna, čunjasta svirala, izrađena iz drveta. Dijelovi sopile su: pisak, špulet, prebiralica i krilo. Postoje vela i mala sopila, ili debela i tanka, jer se sopile uvijek sviraju u paru. Sopci sopu najčešće u tri prigode. Prva i najznačajnija njihova uloga bila je da sviraju uz “tanac” nedjeljom ili blagdanom kada bi se mladež skupila na trgu ili pred crkvom nakon večernje sv. mise. Za vrijeme sviranja sopci udaraju nogama dajući time ritam i sebi i plesačima. Ponekad pod noge podmeću i dasku da se bolje čuje. Druga prigoda koja nije mogla proči bez sopaca bili su svatovi, a treča prigoda bilo je sviranje u crkvi. U tu svrhu su sopile posebno ugađane na jednoglasno sviranje. Sopci su svirali za vrijeme čitave službe Božje, a i u procesijama (npr. za Tijelovo). Sopci su uvijek bili cijenjeni i često su dugo bili pamćeni parovi sopaca koji su se istakli svojom virtuoznošću i specifičnošću sviranja. Premda dosta jednostavno, sopile su glazbalo interesantnih mogućnosti te vrlo prodornog zvuka. Sopile su glazbalo koje je i dan danas vrlo “živo” u folkloru Kvarnera i otoka Krka.
