
Gajde se, u današnje vrijeme, najčešće izrađuju u E tonalitetu (iznimno u D ili F tonalitetu). Tonovi koji mogu biti izvedeni na gajdama E tonaliteta su: duboki ležeći ton E (bordun), osnovni ton E i kvarta H (desna, prateća strana gajdunice), te tonovi E, Fis, Gis, A, H i Cis (lijeva, melodijska strana gajdunice). Gajde sviramo tako da kroz dulac upuhujemo zrak u mješinu koja se drži pod lijevom rukom i pritišće; trubanj se prebaci preko lijevog ramena, a obje se ruke koriste za sviranje na gajdunici (tri prsta lijeve ruke poklapaju gornje tri rupice za prebiranje, a tri prsta desne ruke donje tri rupice za prebiranje na gajdunici).
Svirka na gajdama je najčešće razigrana i vesela, a uz gajde se često i pjevalo. Nekada se nisu mogli zamisliti svatovi ili bilo kakvo drugo veselje bez gajdaša.

Svake gajde su jedinstvene i gotovo unikatne po zvuku i po izgledu i kao i kod gotovo svih tradicijskih svirača i svaki gajdaš je imao svoju tehniku sviranja, ukrašavanja melodije po kojoj se razlikovao od ostalih.
Gajde su vrlo staro glazbalo koje se nekada sviralo širom Baranje, Slavonije te u istočnijim dijelovima Posavine i Podravine.